Razgovor s Daliborom Jakusom: Sanjariti znači živjeti, čak i kad nam životne okolnosti to ne dopuštaju

Imala sam čast porazgovarati s Daliborom Jakusom, autorom knjige Kraljev gambit koji je publiciran ove godine tijekom ljeta. Osim što nam je otkrio kako je nastao njegov prvijenac, također je najavio i kako radi na završetku svoje druge knjige.

Jedno klasično pitanje za početak, čisto da probijemo led. Recite nam nešto o sebi – tko je Dalibor Jakus?

Čini mi se da je na pitanje o sebi najteže odgovoriti. Ili su to biografski podaci ili vlastite impresije. Neka ovo bude miš-maš svega pomalo: u srednjim četrdesetim, iz Splita, živim i radim u Zagrebu, komunikacijski stručnjak, pisac, lud za knjigama i kazalištem, volim plivanje, more, Madrid i Amsterdam, beat generaciju, insekte, vintage odjeću, okus korijandra, gin-tonic i animirane filmove.

Kako i zašto se pojavila ta želja za pisanjem?

Pisanje je u središtu mog posla, samo što je određeno strukturom i sadržajem. Pisat sam ozbiljnije počeo za studentskih dana, većinom su to bile recenzije o kazališnim izvedbama i knjigama, a potom su došle i druge forme –  od bloga do kratkih priča. Imam neku nepristojnu naviku prisluškivati žučne razgovore i kad u njima uočim elektrone koje sugovornici ne mogu u tom stanju privući k sebi, pisanjem oblikujem pozadinu i naboj tih događaja. Može se puno reći i dijalozima, ali mene više zanima kontekst, ono iza scene.

Prema vašem mišljenju i iskustvu, koji je najteži dio kod pisanja?

Na prvom mjestu bih naveo nedostatak discipline. Barem, je kod mene to slučaj. Kako pisanju ne prilazim kao nekoj usputnoj stvari, dosta teško se organiziram. Htio bih se dovesti do spartanskog režima, da pisanje prakticiram redovito, i da imam zacrtani ritam i tempo. No, uvjeti života diktiraju kad mogu pisati za sebe. Neprihvatljivije mi je od nedostatka discipline samo pozicija u kojem je prošlo dosta vremena od osmišljenih riječi priče koju sam prvotno «napisao» u mislima. Kad sjednem i pokušavam to staviti na papir stječem osjećaj automatiziranosti i gubim sliku pred sobom. Zato i ne pišem o nečemu duboko proživljenom.   

Što volite čitati? Razlikuje li se vaš čitalački ukus od vlastitog stila/žanra pisanja?

S  vremenom sam sve više počeo uživati u poeziji. I ranije sam ju čitao, ali sad se poeziji predajem na drukčiji način i bolje je prisvajam k sebi. Od proze većinom posežem za mladim američkim romanopiscima i zbirkama priča iz portugalske i nizozemske književnosti. Vraćam se i autorima kao što su Michael Cunningham, Jonathan Franzen ili Alan Hollinghurst. No, u zadnjih nekoliko godina najviše čitam domaću književnost. Moj se čitateljski ukus drastično razlikuje od vlastitog stila pisanja, ali mislim da je to sasvim prirodno. U autorskom radu nastojimo biti autentični, a čitatelji i recenzenti pronalaze eventualne sličnosti s nekim drugim.

Koliko puta ste se susreli sa spisateljskom blokadom? A čitateljskom?

Blokada u pisanju nemam, ili one barem do sada nisu značajnije utjecale na mene. Sa sobom u ruksaku uvijek nosim male bilježnice u kojima zapisujem rečenice i opise događaje ili to učinim tijekom dana na računalu. U čitateljskom smislu mi se čini da se blokade događaju puno češće jer čitanje traži drukčije emocionalne okvire od pisanja. U mlađoj dobi sam sebe prisiljavao da knjigu pročitam do kraja, dok sada nemam tu naviku. Odložim i vratim se drugi put knjizi koju ne mogu intimno prigrliti, i ako ni iz drugog pokušaja ne stvorim poveznicu, završavam čitanje. Ne robujem navikama da sve moram pročitati do samog konca.

Ono što volim pitati svakog domaćeg autora je: može li afirmirani autor živjeti od pisanja u Hrvatskoj?

Bilo bi krasno kad bi to bilo moguće, ali mislim da u našim uvjetima ni plodonosni autori ne mogu živjeti od pisanja. Jednim dijelom razlog leži u slaboj kulturi čitanja i kupnji knjiga, pri čemu smo i brojčano limitirano tržište. U globalnom kontekstu teško je knjigu domaćih autora pozicionirati van naših granica, postići da smo prevedeni na druge jezike. Kod nas se kultura općenito doživljava sporednom stvari, i rijetko tko prihvaća da je knjiga autorsko djelo, a ne hobi. Mi jedva da u deset godina «proizvedemo» književnu zvijezdu, a kad se to dogodi sumnjam da ta osoba može uživati život samo na osnovu pisanja.

Kako je nastala ideja za knjigu „Kraljev gambit“? Koliko dugo je trajalo njezino stvaranje?

Kraljevog gambita sam počeo pisati prije nekoliko godina i zapravo je nastao u relativno pristojnom roku budući da se nisam toliko opterećivao stilom ni žanrom. Zamislio sam to kao zbirku različitih formi zapisa (kratke priče, eseji ili dnevnički ulomci), a tek su se naknadno pojavile produkcijske muke. Kako je knjiga bogata i vizualnim sadržajem trebalo je prikupiti sva autorska dopuštenja za objavu fotografija, i taman kad sam pomislio da smo gotovi, uslijedila je pandemija koja je odgodila izlazak knjige za još godinu dana. No, iz perspektive u kojoj je knjiga sad na policama knjižara, potisnuo sam te gorko-slatke elemente procesa stvaranja.

Svaka priča unutar zbirke je, kao što na poleđini piše, vaša impresija svijeta. Na prvu bismo mogli reći da je riječ o autobiografiji, ali i kroz tekstove reprezentirate drugačije verzije sebe – pa me zanima, u kolikoj mjeri je doista riječ o autobiografiji?

Manji dio priča je autobiografskog karaktera. Ako i jest prisutan neki dio iz mog života, on se odnosi na pojedini događaj ili situaciju koju sam u pisanju ionako svjesno preoblikovao. Sve ostalo je poteklo iz interakcije s ljudima iz moje blizine, a kako sam htio da priče imaju univerzalan pogled na osobnu intimu, odlazio sam u različita alter ega. S druge strane, Kraljev gambit govori i o poziciji pisca u današnje vrijeme za što mi je opet trebala perspektiva promatrača.

Kakva je definicija muškosti u 21 stoljeću i kakva bi po vašem mišljenju trebala biti? Što mislite o spolnim razlika? Jesu li one značajne i važne?

Baš sam nedavno vodio razgovor o biološkom esencijalizmu. Živimo u vremenima u kojima postoje različite teorije o spolovima i/ili rodovima. Ono što mene više zanima od spolnih razlika jest rodni identitet budući da je riječ o društvenom konstruktu. Kraljev gambit je perspektiva muškog roda, ali onog koji ne podliježe stereotipima i ruši konvencije, odupire se konzervativnim stajalištima. Mislim da bismo kao društvo trebali prestati razmišljati u binarnim kodovima i bježati u rovove polova. Naši su identiteti toliko nijansirani različitostima da to ne smije postati prepreka.

Radite li na novoj knjizi? Možete li nam nešto otkriti?

Završavam s pisanje nove knjige koja će u formi zbirke kratkih priča tematizirati strah. Stilski i jezično će biti potpuno različita od Kraljevog gambita jer ovdje provlačim samo jednu temu kroz sve priče. Strah je ili opasan pokretač ili ubojita pilula za spavanje, ovisno o događaju i emocionalnom stanju domaćina. Ne bavim se toliko uzrocima, već posljedicama i domino efektu u trenucima kad ljudski strah preuzima kontrolu nad situacijama.

U svojoj knjizi ste napisali „Ne tražimo najljepše biće, nego najljepše u biću“. Što vas privlači kod ljudi?

Toplina i snaga odluke. Možda će zvučati da je riječ o dva suprotstavljena stanja, ali me te karakteristike kod ljudi iznimno privlače. Pod toplinom ne mislim na osjećaj sigurnosti i utočište, već na razumijevanje ili još bolje, na prepoznavanje. A, snaga odluke je za mene spremnost na promjenu. Iskorak u nepoznato.

U knjizi se pitate prestajemo li živjeti ako prestajemo sanjati? Što mislite?

Užasavam se rutine. Kad sam to napisao u knjizi ciljao sam upravo na rutinu. Ona može ući u život poput nepozvanog nametnika kojeg se onda teško riješiti. Ne okrenete se, a već vozite godinama istim tračnicama. Sanjariti znači živjeti, čak i kad nam životne okolnosti to ne dopuštaju.

Preporučite nam neki film koji vas je oduševio.

Prije neki dan sam odgledao novi film Jane Campion «The Power of Dog» rađen prema istoimenom romanu Thomasa Savagea. Mračan i melankoličan prikaz dijabolične nježnosti koja graniči s erotičnošću.

Kada ste zadnji put učinili nešto po prvi put?

Uf. Zanimljivo pitanje. Ne mogu se sjetiti nečeg presudnog, ako ne računam odlazak u neki grad koji sam silno htio vidjeti ili sam skuhao neko jelo po prvi put.

Kava ili čaj? Kava. Iako volim i čajeve.

Jutarnja ptica ili noćna sova? Noćna sova koja s godinama postaje jutarnja ptica.

Knjiga u rukama ili e-knjiga? Tu sam stara škola. Volim miris papira.

Koji bi bio veći gubitak: sposobnost čitanja ili sposobnost pisanja? Ako izgubimo sposobnost čitanja, onda smo izgubili i sposobnost razumijevanja.

Biste li radije uvijek govorili sve što vam je na umu ili biste radije zauvijek šutjeli? Sklon sam govoriti bez ustručavanja, ali moji prijatelji znaju da neću progovoriti ni kroz lakat, ako je riječ o tajni. Mislim da je sve može i treba reći, samo važno naći prave riječi.

Podijelite s nama nešto zanimljivo; sliku omiljenog mjesta, link omiljene pjesme… bilo što!  U ovom trenutku baš slušam mladog domaćeg glazbenika Frana Vasilića i njegovu stvar «Japanese Pancakes» pa evo stih iz pjesme: You ask me what to do next…Baby, there is no plan…The weather doesn’t matter when it comes down to this.

Na blogu također možete pronaći i recenziju knjige Kraljev gambit pa ako vas zanima, kliknite ovdje.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s