Recenzija: MISERY, Stephen King – Najstrašniji roman kralja horora

Rating: 4 out of 5.

“Pisanje ne uzrokuje mizeriju. Mizerija ga rađa” – Michel de Montaigne

Misery je roman koji smo čitali tijekom listopada ove godine u virtualnom književnom klubu Mali klub boema koji vodi sa svoje dvije kolegice – Teom i Sarom. Za one koji ne znaju, riječ je o Facebook grupi u kojoj na početku svakog mjeseca odredimo što ćemo čitati, te zadnjeg dana u mjesecu postavimo susret koji se sastoji od pitanja kako bismo potaknuli raspravu o pročitanom. Čini se kako nam je King u listopadu postao svojevrsna i nenamjerna tradicija. Prošle godine smo čitali Isijavanje, a sada smo se bacili na Misery koja je na glasu kao njegov najstrašniji roman koji je ikada napisao.

Je li to točno? Nemam pojma pošto sam do sada pročitala svega ta dva djela, ali ono što svakako mogu reći je to da je riječ o izrazito jezivom romanu u kojem je cijelo vrijeme prisutna nelagoda i iščekivanje.

Malo sam zalazila u horor žanr jer iskreno, nisam preveliki fan pa će zvučati paradoksalno kada kažem da obožavam Kinga. Riječ je o briljantnom umu koji stvara fascinantne, bezvremenske romane.

King je svoj roman podijelio na četiri cjeline; Annie, Misery, Paul i Boginja.

Protagonist ove priče je Paul Sheldon, poznati romanopisac iz čije glave je proizašao roman o Misery Chastain; miljenici knjižarskih polica sa šund literaturom. Osim toga, ima 42 godine, dva puta se ženio i razvodio, zasigurno previše puši i pije, a i svjestan je da mu se nešto loše dogodilo ali da je još uvijek živ – na njegovu nesreću.

Napisao je novi roman koji nosi naslov Brzi auti, a iza sebe napokon ostavlja serijal o Misery za koju smatra da nije vrijedna hvale i zasigurno ne želi da mu ona bude kruna njegove karijere. Iako je napokon napisao roman koji nikako nije povezan s Misery, Paul ne može ni naslutiti kako taj roman neće ugledati svijetlo dana i da će se vrlo ubrzo, te stranice pune riječi, pretvoriti u pepeo.  Kako bi proslavio završetak svojeg novog romana i predao ga svojem uredniku, sjeda u autu i kreće za New York. Tijekom puta ga uhvati snježna oluja te doživi nesreću.

Hladno je, njegov auto je kompletno slupan na cesti ispred Sidewindera u Coloradu – mjesto poznato iz Kingovog romana Isijavanje. Život mu spašava Annie Wilkes koja se „sasvim slučajno“ zatekne na pravom mjestu u pravo vrijeme.

„Kada sam čula kako vrištite, znala sam da ćete preživjeti. Umirući rijetko kada vrište“

Annie Wilkes je antagonist ove priče – ona je Paulova obožavateljica broj jedan, a na njegovu „sreću“ ona je bivša medicinska sestra koja je u potpunosti kompetentna za zadatak spašavanja života.

Odluči ga smjestiti kod sebe u kuću. Dok je u bunilu i nesvjesni, hrani ga intravenozno. S obzirom da su njegove noge frakturirane na više mjesta, napravila je udlagu od otpiljenih aluminijskih štaka. Paulov jedini porok više nisu bile cigarete i alkohol, sada je postao ovisnik o tabletama Novril koje je Annie imala na pretek.

I dok se predstavlja kao najljubaznija osoba na svijetu i kao njegov najveći fan, nakon što pročita posljednji roman o Misery u kojem ona umire, Annie pokazuje svoje pravo lice. Zaredaju se situacije u kojima Paul shvaća kako je Annie dijabolična, luda te da vrlo vjerojatno pati od graničnog poremećaja ličnosti.

„Zapitao je majku odakle je ta ptica došla, a kad je rekla iz Afrike, shvatio je da joj je suđeno uginuti u tom kavezu, daleko od svijeta koji joj je Bog namijenio.“

Kako bi – kao što ona to kaže – vratila Paula Sheldona na pravi put, natjera ga da napiše novi roman o Misery – ne mora biti sasvim realistično, ali mora biti pravedno. Paul je prisiljen napisati priču koju ne želi ispričati, ali svaki njegov neuspjeh kažnjava se amputiranjem dijelova tijela; rokovi, spisateljska blokada… sve to poprima potpuno novo značenje.

Stephen King je stvorio nevjerojatan roman. Psihološki horor koji ledi krv u žilama – teror, zlo i nemir – sve je to gotovo opipljivo tijekom čitanja. Annie je toliko dobro osmišljen lik, koji u čitatelju budi napeto iščekivanje. Što li će sada luda Annie napraviti? Je li dobro raspoložena ili je danas dan za kasap – fizički i psihički? Ona je okrutna, ali njezina okrutnost joj je nepoznata; smatra kako čini dobru stvar. Ništa ju u njezinom naumu ne može smesti – ni preklinjanje, ni zapomaganja, ni vriskovi. Stephen King nije zalazio u dublju analizu njezine dijagnoze što je po meni dobra odluka; bez pojašnjenja to je još uvijek samo intrigantan naziv koji pridonosi jezi.  

“A od svega što mu je učinila, to mirenje sa sudbinom je sigurno bio najgori simptom – pretvorila ga je u životinju izmučenu bolom, bez ikakvih moralnih načela“

Pošto studiram psihologiju, bilo mi je izrazito zanimljivo proučavati razvoj lika kroz radnju. Thomas Sydenham je za pacijente koji boluju od graničnog poremećaja ličnosti naveo „oni preko svake mjere vole iste one koje će bez razloga mrziti“ i ta rečenica tako odlično opisuje Annie i njezin odnos s Paulom.

Roman unutar romana; Imamo nekoliko poglavlja iz knjige Paula Sheldona o Misery Chastain. Osobno, nikada ne bih čitala njegovu knjigu i moram priznati da su mi ti segmenti bili pomalo naporni i dosadni, ali razumijem njihovu svrhu. Imamo podcrtane riječi, rečenice koje kao da su Paulove misli o situaciji u kojoj se nalazi (to je samo moje mišljenje, ne znam je li to doista tako).

„No želiš li da te u mašti negdje povedem, prestrašim, uživim, natjeram na plač ili smijeh, e, da, to mogu. S tim te mogu opskrbljivati dok si živ. Za to sam sposoban. To MOGU.”

Gornji citat je dio unutarnjeg monologa Paula Sheldona, koji zapravo neodoljivo podsjeća na Stephena Kinga. Nevjerojatan romanopisac koji nas svojim djelima doista može prestrašiti, uživjeti, natjerati na plač ili smijeh i nadam se da će nas svojim djelima opskrbljivati još dugi, dugi niz godina…

Kada se sve zbroji, rekla bih da je ovo vrhunski roman. Većina ljudi smatra kako je Isijavanje njegovo najbolje stvaralaštvo, no shvatila sam da to govore ljudi koji su zapravo pogledali film ali nisu pročitali i knjigu. Naravno da je riječ o fenomenalnom romanu, no u Misery King pomiče vlastite granice.

Smatram da je filmska ekranizacija pomogla populariziranju tog romana, kao i briljantna gluma Jack Nicholsona.

Snimljen je i film prema Misery koji je solidan, ali nedostaju ti unutarnji monolozi i njegova razmišljanja. Tako da s obzirom da sam prvo pročitala knjigu, film me nije u tolikoj mjeri oduševio.

Uglavnom, kako više ne bi dužila – topa preporuka. Vjerujem da ćete uživati u ovim stranicama. Izdavač je Lumen, a knjiga je publicirana 2020. godine. Za prijevod je zaslužan Ivan Ott koji je odradio odličan posao.

Čitamo se drugom prilikom, iduće godine… 😉.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s