Za početak recite nam tko je Mirjana Murtić?

Ja sam u uvodu zbirke rekla o sebi ono što smatram da je bilo potrebno reći. Na poleđini knjige se nalaze podaci o mojoj školskoj spremi i gdje živim, a o mojim pjesmama ovisi kako će izgledati moja konačna slika. Ono što bih smatrala velikim uspjehom je da čitatelji zaključe da je ono što sam u mojim pjesmama rekla, bilo vrijedno reći i da im se sviđa kako sam to rekla.

Kroz naš mali razgovor doznala sam da ste studirali Jugoslavenske jezike i književnost. Volite umjetnost, čitanje, knjige ali vaša primarna profesija zapravo nema veze s pisanjem, pa me zanima kako je započela ljubav prema pisanju?

Ja pisanje pjesama ne bih nazvala ljubavlju, nego bar u mom slučaju, potrebnom. Kad sam je prvi put osjetila više ni ne pamtim. Ustvari, čini mi se da oduvijek nosim u sebi.

Jeste li se ikada upustili u pisanje drugačije forme osim poezije? Možda roman ili kratke priče?

Jesam. Napisala sam nekoliko priča od kojih sam tri prevela na hrvatski. Također i nekoliko dramskih radova, koji su još uvijek samo na engleskom.

Vrlo uobičajeno, pomalo klišej pitanje sa kojim se zasigurno susretnu svi umjetnici: što vas inspirira? Kako izgleda proces pisanja pjesme? Imate li određeno vrijeme u danu kada si kažete “sada ću pisati” ili je spontano?

Teško je reći što me inspiriralo za svaku od mojih pjesama. Što je to uopće inspiracija? Ja nikad ne uzimam olovku i papir u ruke i kažem: “Dobila sam inspiraciju, sada ću napisati pjesmu. Dogodi se da neku misao ili emociju nesvjesno nosim u sebi do trenutka dok se onda ne pretvori u riječi. Prvi oblik većine mojih pjesama je obično puno duži nego konačna verzija, jer ja, kao što kipar iz kamena iskleše neki lik, iz hrpe riječi isklešem konačnu verziju pjesme.

Recite nam kako je nastala zbirka poezije Magloviti obrisi? Zašto baš taj naziv? Recite nam nešto o svojoj zbirci.

Naslov Magloviti obrisi pripada jednoj pjesmi u zbirci .Učinio mi se prikladnim za cijelu zbirku, jer kako ja gledam na moje pisanje, čini mi se kao da je svaka pjesma u zbirci ili uvod ili zaključak nečeg neizrečenog. Pod tim zajedničkim naslovom je skupljeno po dvadesetak pjesama iz svake od nekoliko manjih zbirki, koje su u ovoj zajedničkoj svrstane pod njihovim originalnim naslovima.

Naslovnica je apstraktna; što ona predstavlja i zašto ste se odlučili baš za tu sliku?

Apstraktna slika Ede Murtića na naslovnici zbirke je moja najmilija privatna slika. Ona visi na zidu iznad kauča na kojem često ležim kad pišem. Zato nije čudo što sam je izabrala da bude na koricama moje zbirke pjesama.

Volite li čitati? Čitate li samo poeziju ili volite i romane? Imate li neku preporuku za svoje čitatelje?

Volim čitati i stalno nešto čitam; sve što mi dođe pod ruku o ljudima i zbivanjima u svijetu i oko mene. No, umjetnost, povijest i teorije o postanku ljudske vrste me oduvijek najviše zaokupljaju i zato pokraj mojeg kreveta uvijek ima nekoliko knjiga s tim temama. Od suvremenih romana i ostalih proznih vrsta, čitam sve što mislim da će me interesirati. Za primjer bih uzela roman u kojem na skoro dvije stotine stranica nema ni jedne jedine točke, kao ni zareza. Za moje lično zadovoljstvo uvijek se vraćam klasičnim engleskim i francuskim romanima, pričama pa čak i krimićima zbog ljepote i čistoće jezika i stila. Pjesnike čije pjesme volim čitati nabrojala sam u uvodu “O meni” u mojoj zbirci ali od svih njih, Wislava Szymborska najviše je prirasla mom srcu.

Prema vašem mišljenju, zašto se poezija u današnje vrijeme manje čita?

Za to postoji više razloga, ali po mojem mišljenu glavni razlog je to što je poezija, kao i ostale grane umjetnosti u 20-tom stoljeću doživjela generalnu transformaciju i postala prekompliciranom. Sad pjesnička metafora više nije spontana i lako razumljiva, nego je  kao rebus nad kojim treba duboko razmišljati da bi se otkrilo šta se u njemu krije. To ljude zamara i odbija od čitanja poezije i radije čitaju nešto drugo, kao, recimo, krimiće ili “romantične” sapunice. Drugi veliki razlog za pomanjkanje interesa za čitanje poezije je to što smo sad svi jednaki i iz ljudskih odnosa je nestala potreba za liječenjem romantičnih jada i nevolja, koje sad više ne postoje. Ja imam jednu satiričnu pjesmu  o tome, ali je nisam uvrstila u ovu zbirku. 

Radite li trenutno na nečemu što biste mogli podijeliti sa svojim čitateljima? Kakav je plan za buduće izdavanje knjiga?

Otkako sam se vratila iz Zagreba, svakodnevno odlučujem da ću se primiti posla i počet prevoditi moje podugačke engleske tekstove: satirične drame i komedije, ali uvijek se nađe nešto što me u tome spriječi. Ono čega bih se od svega najprije trebala primiti je da zainteresiram nekog Hrvatskog izdavača da objavi moje prevedene priče. To su, naravno, najinteresantnije priče na svijetu, ali kako nagovoriti nekog  izdavača da ih pročita i da onda stekne hrabrost da izda najinteresantnije priče na svijetu jednog nepoznatog pisca? Bez ličnog dodira, meni samoj je to iz ove daljine gotovo nemoguće, ali ja sam uvijek bila optimista i prebrodila sam puno prepreka koje su mi se našle na putu.

Dakle, doznali smo da volite riječi, pisanje pjesama, umjetnost… postoji li još nešto što vas “hrani” i u čemu beskrajno uživate?

To je muzika. Volim sve vrste muzike; od muzike Bijelog dugmeta do opere i muzike 18-og i 19-tog stoljeća. Moja najmilija opera je Trubadur zbog divnih arija i zborova, a  moji omiljeni barokni kompozitori su Bach i Mozart, koji me čarolijom svoje muzike prenose u misteriozni svijet predivnih zvukova.

Imate li neostvarenih ciljeva?

Imam. Kad sam bila mala djevojčica maštala sam o tome da ću kad odrastem biti ili filmska glumica ili opatica, jer sam bila opčinjena različitom, meni fascinirajućom odjećom glumica i opatica. Ti moji mladenački ciljevi se, srećom, nisu nikad ostvarili.

Kada biste mogli birati, gdje biste živjeli i zašto? Slobodno možete odabrati i neko drugo stoljeće.

Kad bih mogla birati gdje da živim, to bi bili ili indijski Taj Mahal, zbog njegove nenadmašive ljepote, ili Londonska Buckinghamska palača, zbog udobnosti u njoj. Bliže stvarnim mogućnostima, bilo bi mi teško izabrati samo jedno mjesto gdje živjeti, jer ja i dalje želim dijeliti moje vrijeme između Toronta, gdje sam provela najveći dio mog života i gdje se najviše osjećam “doma” i Zagreba, gdje sam provela  mladost i kamo me srce vuće da provedem dio godine. Međutim, kad zimi zapuše ledeni vjetar sa sjevernog pola, ja zaželim da sam na Kanarskim otocima, gdje, vele, da vlada vječno proljeće. Što se tiče života u nekom drugom vremenu, 15. stoljeće u Italiji mi se čini najprivlačnijim, jer je u tom stoljeću čovjek, kojemu su do tada tuvili u glavu da je bezvrijedni crv u Božjim očima, konačno otkrio svoju vrijednost i postao gospodar ovog planeta.

Ukoliko želite nabaviti knjigu autorice Mirjane Murtić, to možete učiniti putem slanja e-maila na: mirjanamurtic.narudzbe@gmail.com ili se možete javiti na IG/FB Libros legere. Recenziju zbirke poezije Magloviti obrisi možete pročitati ako kliknete ovdje.