Recenzija: NA KRAJU OBOJICA UMIRU, Adam Silvera: suvremeni roman za mlade koji govori o pravim vrijednostima života

„Ima toliko čudesnih nesreća koje se mogu dogoditi u svakom trenutku. Svaka nova minuta u kojoj smo živi, čudo je.“

Rating: 4 out of 5.

Agencija Death-Cast nije nazvala Herminu Stefanović jer ona ne umire danas, ali nikad neće zaboraviti osjećaj slamanja srca nakon što je završila s čitanjem knjige Na kraju obojica umiru. (I nije ju nazvala jer na svu sreću, neki možda misle i nesreću, takvo nešto ne postoji).

Sada ću reći nešto tipično za gotovo svakog knjigoljupca: progutala sam knjigu – P R O G U T A L A. Kada sam vidjela da Puls ima u planu prevesti ovaj naslov, srce mi je bilo ogromno ali znala sam da će me iščekivanje pojesti. I dočekala sam ju. Ova knjiga je na glasu kao jedan od najboljih romana za mlade svih vremena. Ne znam je li to točno i može li se nešto takvo tvrditi, ali ono što definitivno mogu reći: oduševila me; nasmijala me, rasplakala, rastopila, zapalila… suosjećala sam, rastužila sam se, ispunila me nadom i podsjetila na prave vrijednosti života. Podebljala je i stavila italicu na život, pa nadodala i uskličnike kako nikada više ne bi zaboravila koliko je život vrijedan, kakav je samo poklon disati i biti živ a takva šteta ne iskoristiti ga koliko god je u našoj mogućnosti.

„Ne znam svaku pojedinost iz njegove prošlosti. No ono što sam od njega dobio za jedan dan više je nego što sam ikad dosad mislio da zaslužujem.“

5. rujan je, 2017. godina. u 00:22 Mateo Torrez prima poziv od Agencije Death-Cast koja mu javlja da će u nekom trenutku u sljedeća 24 sata umrijeti. Istog datuma u 01:05 Rufus Emeterio prima istu obavijest. Kraj poziva je suzdržan i automatski, kao da čitaju s papira i kao da su samo još jedan broj u nizu koji su trebali okrenuti – zato jer i jesu.

“Zovem iz Agencije Death-Cast. Žao mi je što vas moram obavijestiti da će vas u nekom trenutku u sljedeća dvadeset i četiri sata zateći iznenadna smrt. U ime svih nas u Agenciji Death-Cast, jako nam je žao što vas gubimo. Proživite ovaj dan punim plućima, može?”

Mateo i Rufus dijele istu sudbinu – njihov život će danas, u nekom trenutku skončati. Dvoje potpunih stranaca, žele steći novog prijatelja na svoj posljednji dan te se prijavljuju na aplikaciju Posljednji prijatelj. Mateo je povuče, preplašen i introvert koji traži nekoga tko će ga na njegov posljednji dan izvući iz komforne zone. Rufus je sve suprotno: druželjubiv, otvoren i ekstrovert koji traži nekoga jer ne želi biti sam. Njih dvoje se upoznaju i jedini cilj ime je proživjeti cijeli život u tom jednom danu.

„Moja posljednja poruka bila bi da pronađete svoje ljude. I da se prema svakom danu odnosite kao da je cijeli jedan životni vijek.“

Kroz knjigu pratimo Mateove i Rufusove avanture, ispunjavanje želja ali i pratimo njihovu preobrazbu koja se odvila u samo jednom danu – djelomično radi toga jer sat otkucava, a djelomično jer su jedno drugo pogurali da iskorače iz svoje sigurne zone. Knjiga nema konkretno “poglavlja”. Podijeljena je u četiri velike cjeline: Agencija Death-Cast, Posljednji prijatelj, Početak i Kraj. Unutar tih cjelina, većina poglavlja nam je naizmjenično prikazana iz Mateove i Rufusove perspektive. No, također imamo i podosta sporednih likova koji imaju svoja kratka poglavlja.

Voljela bih reći kako me ovaj roman u nekim aspektima podsjetio na knjigu naše domaće autorice Marine Vujčić – Pedeset cigareta za Elenu. Iako radnja nije ista, kao niti stil pisanja, postoje dvije podudarnosti. Knjiga je pisana tako da su ta takozvana poglavlja, naslovljena na sate i minute u kojima se određena radnja odvija – tako doista pratimo cijeli njihov dan, svaki sat i gotovo svaku minutu. Druga stvar koja me podsjetila je učinak leptira: efekt koji je nastao iz kineske poslovice koja kaže “lepetanje leptirovih krila osjeća se na drugom kraju svijeta”. Naglašava kako one sitne razlike mogu dovesti do bitno različitih ishoda i kako neke daše odluke utječu na živote oko nas.

„Prvi zagrobni život počne kada nam Agencija kaže da živimo svoj posljednji dan znajući da nam je posljednji, tako ćemo ga maksimalno iskoristiti misleći da smo još živi. Zatim uđemo u sljedeći i posljednji zagrobni život, a da se ni oko čega ne kajemo.“

Od kada sam završila s čitanjem razmišljam bih li voljela da doista postoji jedna takva agencija – koja ti javi da ćeš u idućih 24 sata umrijeti ali ne kažu vam točno vrijeme niti kako će se to dogoditi. Pozitivna strana je da bi se imali priliku, poput Rufusa i Matea, oprostiti sa svojim bližnjima ali nisam sigurna bih li taj dan mogla živjeti punim plućima. Mislim da bi taj dan bio čista agonija provedena u iščekivanju i strahu, panici. Tako da sam došla do nekog zaključka – ne bih voljela znati kada ću umrijeti. Neka se dogodi kad se dogodi, bez prethodne obavijesti. Mislim da bi tako puno bolje iskoristila svoj zadnji dan – bolje ga provesti uobičajeno nego u strahu. Što vi mislite?

Ono što mi je slomilo srce je to da sam se toliko uživjele u njihove avanture i međusobno povezivanje da sam u potpunosti smetnula s uma da je to njihov posljednji dan. Doslovno sam zanemarila ono što naslov vrišti i sanjarila kako imaju još dana ispred sebe…

„Ne bi se trebalo donirati u dobrotvorne svrhe, pomagati starijima prijeći cestu ili spašavati psiće u nadi da će ti se to poslije vratiti. Možda neću moći izliječiti rak ili stati na kraj gladi u svijetu, ali mala ljubaznost može biti od velike važnosti.“

Ovo je knjiga koja prikazuje dvije mlade osobe kako pokušavaju ispraviti svoje pogreške, em radi sebe ali i radi ljudi koje ostavljaju iza sebe. To je priča i o ljubavi koja nastane u najgorim okolnostima – ali to je svjetlost koja se pojavila u njihovim mračnim trenucima i koja ih je vodila kroz zadnje sate. Iako ova knjiga po svojem sažetku, a itekako i naslovu, zvuči mračno i depresivno – u svojoj suštini nije. Adam Silver nas uspijeva nasmijati. Dijalozi između likova često budu komični. Prisutan je crni humor, sarkazam i kada sve to spojiš, čitatelji su ispunjeni nadom. Autor nas kroz Matea i Rufusa podsjeća koliko su ljubav, prijateljstvo i obitelj važni a ipak, nekako se izgube na našoj listi prioriteta.

„Evo nas, dvojica dečki koji sjede na groblju dok počinje sipiti, razmjenjujemo priče u mojem napola iskopanom grobu, kao da ne umiremo danas. Ovi trenuci zaborava i olakšanja dovoljni su mi da izguram i ostatak dana.“

Ovo je snažna priča i preporučila bih ju apsolutno svima – adolescentima ali i starijima. Mlađi kako bi osvijestili neke vrijednosti, a stariji kako bi se podsjetili. Tako da, od mene imate preporuku. Neka vas ova knjiga podsjeti na sve ono važno i neka vas ispuni nadom… živite svaki dan kao da Agencija postoji i kao da svaki trenutak možete primiti poziv…

„Jer sam odbijao živjeti nepobjedivo svih onih dana kada nisam dobio obavijest, jer sam prokockao sve jučerašnje dane, a nemam više nijedan sutrašnji.“

Neću ništa reći, ali jednom kada pročitate ovu knjigu, na pjesmu Your song više nećete gledati istim očima…

Knjigu je publicirala izdavačka kuća Puls, a za prijevod možemo zahvaliti Valentini Markasović.

Čitamo se uskoro!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s