Život jedne S: Sve što sam naučila o životu, stane u tri riječi

“Svijet se smijao bilo kakvim pokušajima da u njemu postojimo bez boli.” – Cherie M. Hudson

Sve što sam u svoje 24 godine naučila o životu, stane u tri riječi – život ide dalje. Koliko li sam samo puta pomislila kako se svijet prestao vrtjeti i da je sve, odjednom stalo. Stajala bih ukopana na mjestu dok me bol preplavljuje, promatrajući kako svijet nastavlja u svojem dosadašnjem ritmu; ljudi žure na posao, trče kako bi ulovili tramvaj, neki sjedaju na kavu, smiju se, zabavljaju, šeću parkom i uživaju u sunčanom danu. I onda, tu sam ja. Pitajući se kako ne osjete? Trebalo mi je nekoliko minuta da shvatim kako se radi o svojevrsnom intrinzičnom potresu koji drma samo moje temelje. 

Unutar mene sve se urušava, ali svijet nastavlja dalje – bezbrižno.  

Iskusila sam široki spektar emocionalnih boli; rane za koje sam vjerovala da nikada neće moći zacijeliti. Te rane su srasle u ožiljke koji povremeno svrbe, ali i dalje živim. Sjećam se koliko puta mi se potkrala misao da neću preživjeti ukoliko se određena stvar dogodi i nažalost, kada se dogodila, iduće jutro sam otvorila oči, shvaćajući da i dalje dišem. 

Svaka emocionalna bol je priča za sebe; razlikuje se po izvoru, trajanju i intenzitetu. Može biti rezultat ponašanja drugih prema nama ili pak gubitka, no koji god joj izvor bio, popraćena je neugodnim emocijama poput duboke tuge, žaljenja, bijesa, usamljenosti, itd. Emocionalna bol izrazitog intenziteta ima nevjerojatnu sposobnost izazvati i fizičku bol; dok neki teoretičari emocionalnu i fizičku bol smatraju fundamentalno različitima, neki smatraju da ih treba konceptualizirati kao dio šireg kontinuuma jer nerijetko, bol koju osjećamo nalazi se na pola puta. 

Tijekom života, shvatila sam da emocije ne uzrokuju bol, već naš otpor, negiranje i potiskivanje. Imala sam period kada sam bila uvjerena kako zasigurno postoji način da ne osjećam bol. Proradio bi onaj nezdravi obrambeni mehanizam represije te bi se samozavaravala kako sam odlično. Top sam si. 

Kako si Hermina? Super sam. (totalno isforsirana radosna facijalna ekspresija) 

Ustvari nisam. Poprilično sam usrano i cijeli svijet mi se urušava, ali hendlam, okej? I to doista nije laž. Učiš regulirati; emocionalna bol je tu, ali ima onoliku moć nad menom koliko ja to  dopustim. Neko vrijeme se svjesno i voljno utapam u njoj, ali ne predugo kako bi prestala disati. I onda dođeš do shvaćanja kako, zapravo, ne želiš proći neokrznut jer koliko god iskustvo bilo bolno, ono također sudjeluje u našem formiranju.  Kao i veliki broj ljudi, imala sam tendenciju misliti kako ne može biti gore – pa čak i kada sam gore od toga već odavno preživjela. 

Bilo mi je interesantno pitati druge ljude što misle, kako izgleda proces zacijeljenja. Svi su imali sličan odgovor koji je uključivao: vrijeme liječi pa bol polako nestane. No, je li to ono što se doista događa? Vrijeme prođe i onda, bol magično nestane? 

Imamo staklenku koja predstavlja nas i jednu crnu lopticu koja imati ulogu emocionalne boli. Crna loptica zauzima više od pola prostora unutar staklenke. Klasičan način razmišljanja je da kako vrijeme prolazi, ta loptica postaje sve manja i manja, sve do trenutka kada postane neprimjetna i gotovo zaboravimo na nju. No, postoji i druga perspektiva ove priče. Crna loptica se ne smanjuje. Staklenka s vremenom, trudom i radom postaje sve veća – preciznije, rastemo oko svoje boli, pa čak i zahvaljujući njoj. Proradimo ju i ona obitava u nama, nosimo ju sa sobom bez da ometa naše funkcioniranje. 

Prva verzija je prihvatljivija, laganija jer ljudi ne vole odgovornost, a u ovom konkretnom kontekstu, skidaju je sa sebe i prepuštaju vremenu da ih zaliječi. Možda je i to potencijalni razlog zašto ponekad hodamo svijetom i još uvijek krvarimo, dugo nakon doživljenog stresa i traume. Moj osobni stav je da vrijeme samo po sebi, ništa ne liječi. Ono samo teče i ako u tom vremenu ne činimo ništa, bol neće nestati niti će nastati ikakva promjena. Prestanemo krvariti onog trenutka kada si očistimo ranu, sašijemo ju i brinemo se o njoj dok ne zacijeli. Trud i rad na sebi su glavni aktori na ovoj pozornici, a njihov rezultat se vidi prolaskom vremena. 

Niti jedna moja bol nije nestala. Sve su tu, samo više ne dominiraju u mojoj svijesti. Kada se prisjetim događaja koji su me obilježili, zaboli kao i onog dana kada su se dogodili ali ta misao prođe, a s njom i bol ode na spavanje. 

Osim toga, te boli su znak da smo voljeli, da smo brinuli, da smo pronašli nešto do čega nam je izuzetno stalo. Mislim da su to stvari za koje se isplati riskirati; ima jedan citati autorice Rupi Kaur kojem se uvijek rado vraćam… “moraš biti dovoljno krhka da iskusiš život, ali i dovoljno snažna da ga preživiš”.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s