“Oboje su bili zarobljeni, shvatio je Simon. Zarobile su ih društvene konvencije i očekivanja.”
Autorica Quinn proslavila se svojim romanima o obitelji Bridgerton, povijesno ljubavne knjige zbog kojih je danas nazivaju suvremenom Jane Austen. S obzirom da sam velika ljubiteljica djela bezvremenske engleske autorice Austen, zainteresiralo me je li Quinn doista zavrijedila svrstavanje u taj rang.
Prve tri knjige dobila sam besplatno nakon što sam postala novopečeni član Svijeta knjige. Romani su skupljali prašinu na polici dobrih godinu i pol; zainteresiranost je pala nakon što sam odgledala seriju. Zato više preferiram čitanje, a tek onda gledanje. Serija je bila zabavna, lagana, pomalo dražesno komična i svidjela mi se ta atmosfera 1800-ih godina koju su relativno dobro prikazali. Bilo je podosta seksualnih scena. Nemam ništa protiv toga, ali kada se radnja počne vrtjeti samo oko toga, stvari postanu primitivne i dosadne. Serija je sve u svemu okej – dobra je za odmoriti mozak.
Pripremila sam se da ću ostati razočarana iz dva razloga; prvi je taj da sam nekoliko puta pružila priliku povijesno ljubavnim romanima, ali niti jedan, doslovno niti jedan, nisam dovršila. U nekom trenutku sve postane jedan veliki klišej i clingey. Drugi razlog je taj da sam očekivala, da će kao i serija, knjiga biti krcata seksualnim scenama. Well, ovo je prvi povijesno ljubavni roman koji sam pročitala do kraja.
Radnja romana odvija se u Londonu, 1813. godine. Svako poglavlje započinje odlomkom iz društvenog biltena anonimne i sveznajuće Lady Whistedown koja pomno prati cijelo društvo, komentira ga te javno otkriva brojne tajne. Knjiga je pisana u trećem licu te pratimo život Daphne Bridgerton i Simona Basseta.
Obitelj Bridgerton je poznata u društvu; vikontica Violet je samohrana majka osmero djece, među kojima je i Daphne. Obitelj kojoj je izrazito bitan ugled, što nije ni malo čudno za to doba. Sva djeca iz te obitelji si izrazito nalikuju; ista tjelesna građa, gusta kestenjastosmeđa kosa, tamne oči… kada ih vidiš na ulici, samo prema njihovom izgledu, bez imalo nedoumice, možeš zaključiti iz koje obitelji potječu. Daphne ima želju pronaći supruga, stupiti u brak iz ljubavi, što je tada bila rijetkost, te osnovati svoju obitelj – no već dvije sezone ne uspjeva u tome.
U London stiže Simon Basset, novi vojvoda od Hastingsa. Dugo vremena putovao je svijetom i sada je odlučio da je vrijeme za povratan u Englesku, nemajući na umu da je sezona u kojoj majke traže prikladne muževe za svoje kćeri. Simon nema namjeru oženiti se i osnovati svoju obitelj – to je obećanje iz osvete koje je dao svojem ocu te ga nema namjeru prekrišiti – ikada.
Daphne i Simon upoznaju se na jednom od mnogobrojnih balova lady Danbury. Njihov susret se odvio u neobičnoj situaciji u kojoj je Daphne nokautirala napasnog muškarca koji ju već dugo vremena prosi ali na neprikladan i nimalo romantičan način. Simon joj odluči pomoći da izađe na kraj s tom delikatnom situacijom jer što bi društvo mislilo o njoj da je zateknu samu u prisustvu muškarca, u polumračnom hodniku.
Nakon što majke počnu opsjedati Simona, on dođe na jednostavnu ideju koja se na prvu činila kao najbolje rješenje ne samo njegovog problema, već i Daphnenog. Predloži joj da zavaraju cijelo društvo glumeći da su zaljubljeni jedan u drugog. Na taj način, majke ga više neće gnjaviti jer će misliti da ima odabranicu, a brojni muškarci će ju primijetiti kao potencijalnu suprugu jer muškarci uvijek žele ono što neki drugi muškarac ima – pogotovo vojvoda. Na prvu, čini se kako ništa ne može poći po zlu – on ne želi nju, ona ne želi njega. No, stvari ipak krenu u drugom smjeru…
“Daphne je s vremenom shvatila da bol u srcu nikada sasvim ne nestane, samo otupi. Oštra, probadajuća bol koja se pojavi svakim novim udahom, konačno se pretvori u tupu, prigušeniju bol, onu koju bi se gotovo, ali nikad posve, moglo i zanemariti”
Okej, sada korak po korak. Koliko se knjiga i serija razlikuju?
Na moje ugodno iznenađenje, puno više nego što sam očekivala. Znam da ekranizacije rijetko kada u detalj prate radnju, ali ovdje ima dosta velikih razlika – od načina kako su se Simon i Daphne upoznali, kako su fizički opisani, ne pratimo uopće živote i drugih kao što je to slučaj u seriji (ne spominje se ljubavni život Anthonyja, niti život obitelji Featherington, itd.), kraljica se u knjizi uopće ne spominje, kao ni princ koji se udvara Daphne…i ono što me najviše iznenadilo – nema toliko seksualnih scena, možda su dvije i to relativno kratko opisane. Iskreno, taj dio me najviše začudio. Ne znam, valjda su toliko to u seriji naglašavali radi gledanosti.
“Svaki muškarac, uskoro ćeš naučiti, ima neodoljivu potrebu okriviti nekog drugog kad ispadne budala.”
Suvremena Jane Austen?
Ne. Kada se netko uspoređuje s Jane Austen, mislim da to stvarno treba dobro zaslužiti. Quinn vrlo vješto piše, stvara izrazito interesantne dijaloge između likova, karakterizacija je solidna, stvaranje atmosfere je dobro ali sve je to prosječno. Samo zato što piše povijesno ljubavne romane koji su popularni, ne znači da je treba uspoređivati s Jane Austen. Velika je razlika između tih dviju autorica: Quinn svejedno prvenstveno naglašava tu fizičku privlačnost i dinamika iako je postojeće, plitka je. Romani Jane Austin osim što su ljubavne tematike, autorica se kritički osvrnula na društvo u kojem je tada živjela i način života, dok se radnja autorice Quinn svodi na tu sezonu udvaranja te je isključivo riječ o ljubavi, privlačnosti… Glavni protagonist Simon je klasičan bad guy, samo opisan u ono vrijeme; razvratnik, traume iz prošlosti koje ga čine hladnim, distanciranim… a Daphne je klasična djevojka koja ga želi promijeniti i naravno, uspjeva u tome.
“Ona je samo napisala da ste grozni razvratnik, što je činjenica koju zasigurno neće poreći, s obzirom na to da sam davno naučila da muškarci žude za tim da ih se smatra razvratnicima.”
Uživala sam u čitanju jer mi je bilo zabavno i doista je zarazno. Ne znam hoću li pročitati cijeli serijal – ukoliko će radnje biti praktički identične, vrlo vjerojatno neću ali svakako ću knjigama pružati priliku dokle god me ne dosađuju i dok uživam. Stvarno su mi se svidjeli dijalozi, suptilno flertanje, način sastavljanja rečenica… također, prvenstveno mi se svidjelo prijateljstvo između Simona i Daphne – mislim da je to bitan dio temelja za dobru vezu, onako generalno. U seriji je prema mojem mišljenju, bolje odrađen društveni bilten lady Whistledown – mistični je, provokativniji. U knjizi sam nekada preskakala jer mi je znao biti dosadnjikav. Isto tako, taj dio me neodoljivo podsjetio na seriju “Tračarice” – osoba koja gura nos tamo gdje joj nije mjesto i bez imalo savjesti objavljuje intimne stvari i prljavi veš.
“Priče o mojim grijesima su zasigurno pretjerane.”
“A o vašim manama?”
“Vjerojatno istinite”, prizna Simon skrušeno.
Ono što mi se nije svidjelo, ali to je više povezano s tim vremenom, nego s knjigom – položaj žena. Sada mi je nepojmljivo, kada živimo u 21. stoljeću, da je primarna uloga žene rađanje djece, odgajanje i briga oko suprugovih potreba. Te ako ta njezina “životna svrha” nije ispunjena, njezin život je promašaj i odmah stupa loša reputacija. No, kažem – to je više povezano s dobom nego s knjigom.
Nekakav zaključak je taj da je knjiga ok, solidna. Ako tražite nešto za razbibrigu, nešto na što se ne morate koncentrirati i pomno pratiti radnju, onda bi ovo mogao biti dobar izbor. Knjigu je publicirala izdavačka kuća Mozaik, 2021 godine, a za prijevod je zaslužna Zrinka Budak. Roman ima oko 350 stranica.
To je to od mene. Uskoro se čitamo…
Libros legere 