Recenzija: NI SVI KITOVI NE LETE, Afonso Cruz

Rating: 5 out of 5.

Svijet je već odavno čuo za Afonsa Cruza koji opravdano nosi titulu jednog od najvažnijih suvremenih portugalskih autora. Njegova djela prevedena su na dvadesetak svjetskih jezika. Autor je poznat po svojim djelima kao što su Kokoschkina lutka (2015.), Cvijeće (2018.), Kupit ćemo pjesnika (2019.) i još druge knjige koje nažalost kod nas nisu prevedene. Prvi puta sam se susrela s Cruzom, ali definitivno ne i zadnji put. Knjiga nije jedna od onih koja bi mi zapela za oko i nekoliko puta sam pored nje prošla, ni ne osvrnuvši se. No, zahvaljujući suradnji s Nakladom Ljevak i njihovoj preporuci, pročitala sam nešto što je proizašlo iz pera ovog portugalskom romanopisca i tako mi je drago da jesam.

Ova knjiga je toliko toga i toliko me očarala, do te mjere da ju nisam mogla ispustiti iz ruku ni nakon što sam pročitala i posljednju napisanu rečenicu; listala sam ju, ponovno iščitavala zabilježene citate i divila se stilu pisanja, još uvijek obuzeta transferiranim emocijama.

Ova knjiga neobičnog i pomalo apstraktnog naslova Ni svi kitovi ne lete donosi nam priču o ljubavi prema glazbi, ženi i planu „Ambasadori jazza“ koji je osmislila CIA usred Hladnog rata. Špijunska priča samo je površina i kada zagrebemo, shvatimo da je Cruz napisao jednu nevjerojatno emotivnu i ljubavnu priču, poetičnim stilom – tako da riječi plešu u umu onoga koji čita. Kao što na poleđini piše, to je roman o ljubavi, smrti, umjetnosti i samoći.

Velika karijera Erika Goulda započela je bluesom, a sada je poznati jazz pijanist koji se prepušta tonovima kao da pliva u bazenu. Kompleksa neurološka bolest, sinestezija, omogućava mu da posvuda vidi melodiju. Riječ je o fenomenu; podražaji koji se primaju u području jednog osjetila, doživljavaju se u području drugog. S toga Gould u kamenu, zidu, svjetlu, itd. vidi melodiju – u svemu što ga okružuje. Čak i Natašino lice ima melodiju. Svijetu je pokušao opisati njezino lice svirajući glasovir, stvarajući album pod nazivom Portret Nataše Zimine.

Nataša Zimina – jedina ljubav koja se može mjeriti s ljubavlju prema glazbi.

„Zamislite dvije nezavisne melodije koje su životi dviju osoba. Zamislite da osobe hodaju ulicom, svaka pjevušeći vlastitu i, približavajući se jedna drugoj, shvaćaju kako se note koje pjevuši onaj drugi uklapaju u njegovu melodiju, stvarajući drugu, složeniju. Ne uklapaju se sve note jedna u druge; neke se potpuno podudaraju u intervalima, a u harmoniji se tek dodiruju. Recimo da jedan pjevuši osnovni ton, a drugi onaj u kvinti, terci ili čak sekundi. Zamislite zaprepaštenje dviju osoba kada čuju melodiju koja se rađa iz spoja njihovih dviju melodija, bogatstvo koje se stvara njihovim susretom u Rue de l’Abreuvoir. Tako je Gould vidio svoj i Natašin život.

Jednog dana Nataša nestane. Njegov svijet se slama i postaje disfunkcionalna osoba koja više nije sposobna voditi brigu o sebi, a ni o njihovom zajedničkom sinu Tristanu.

Tristan je neobičan dječak koji, poput oca, ima sinesteziju. Jedina razlika je u tome što on ne vidi note već osjećaje koji mu se pojavljuju u obliku ljudi.

Tristan je neobičan dječak koji, poput oca, ima sinesteziju. Jedina razlika je u tome što on ne vidi note već osjećaje koji mu se pojavljuju u obliku ljudi. Duži period Tristan vidi staricu koja ga prati u stopu. Suhe kože, tužnih očiju, pognuta, viri noću kroz njegov prozor, iza namještaja, slijedi ga kada se vraća iz škole. Ne znajući tko je ona, pokušava ju slijediti ali nikada ju ne uspije uhvatiti, približiti joj se. S toga donosi zaključak da nešto toliko turobno i tajanstveno, mora biti njegova smrt.

„Tristan je uhvatio smrt za ruku i pomilovao je po gruboj koži. Odveo ju je do kuhinje, posjeo za stol i poslužio joj čaj.“

Isaac Dresner je Gouldov prijatelj. Drži vlastitu knjižaru Poniženi i Uvrijeđeni te gaji veliku strast prema rijetkim knjigama, „osobito onim zaboravljenih, prezrenih, izumrlih, pokvarenih, zastarjelih, pobijeđenih autora“. U isto zgradi se nalazi i skladište i ured njegove male nakladničke kuće koja nosi naziv Euridika. Živi sa svojom suprugom Tsiliom; umjetnicom koja se bavi slikarstvom. Dresner i Tsilija često čuvaju Tristana kada njegov otac odlazi na turneje i velike koncerte.

Radnja knjige napisana je u trećem licu. U svakom poglavlju pripovjedač se fokusira na jednog od spomenutih likova: Goulda, Dresnera i Tristana, a negdje na polovici radnje upoznajemo se s još jednim likom, piscem koji želi biti anoniman i tek na kraju knjige doznajemo o kome je riječ. Sva ta poglavlja s vremena na vrijeme prekinuta su s „Izvješćem o Gouldu“. U tim segmentima, pratimo dijalog između muškarca sa sivim šeširom i njegovim nadređenim, CIA koji stvaraju plan „Ambasadori jazza“, a Gould bi trebao imati glavnu ulogu.

„Ako nešto više ne vidimo, ne znači da je prestalo postojati. Tako je arogantno, tako oholo smatrati kako postojanje svega ovisi o našem svjedočanstvu.“

Radnja se odvija 1960-ih godina, dok još uvijek traje Hladni rat između zapadnih (SAD) i istočnih sila (SSSR). CIA stvara plan čiji je cilj putem glazbe poboljšati međunarodno percepciju SAD-a te pobijediti u ratu. Druga strana počela je organizirati brojne koncerte jazz glazbenika kako bi mladim ljudima približili i druge žanrove. CIA u tome vidi priliku, a od Goulda će tražiti da bude glavni akter u realizaciji njihove ideje…

Kako je radnja tekla, koje odluke su se donijele, to ćete morati otkriti sami. Mislim da sam dosta toga rekla, svakako više od uobičajenog. Ali tako je to kod mene. Kada me se neka knjiga toliko dojmi, sve želim ispričati, svaki detalj koji mi je zapeo za oko – ali isto tako znam da nitko ne voli spojlere! S toga, šutim. Jedva, ali šutim. I molim vas, stavite ovu knjigu na svoju listu i pružite joj priliku da vas očara. A sada, malo konkretnije o mojem mišljenju.

Teško mi je, zapravo nemoguće, usporediti njegove ostale knjige s ovom, pošto nažalost nisam niti jednu drugu pročitala. Ono što mogu reći je to da je njegov stil poetski, filozofski, razigran i sve to je izmiješano u pravim dozama kako bi čitatelj mogao doživjeti ovu knjigu kao da i sam ima sinesteziju. Likovi su tako nevjerojatno dobro razrađeni, dijalozi ti odižu dlačice na rukama i izazivaju trnce. Svi mi možemo pronaći nešto posebno na ovom svijetu, možemo ga vidjeti drugačijim očima ali imati sposobnost to prenijeti na drugu osobu, na tako uvjerljiv, emotivan način – to je doista talent, vještina vrijedna divljenja.

Na prijevodu možemo zahvaliti Deanu Trdaku koji je ovo stvaralaštvo preveo s portugalskog na hrvatski. Naklada Ljevak publicirala je ovu knjigu 2020. godine, pa možemo reći da je riječ o relativno novoj knjizi. 266 stranica čistog užitka. Nadam se da ćete joj pružiti priliku.

Čitamo se uskoro.

„Stvari se mijenjaju kada to najmanje očekujemo, čini se kao da život ide u jednom smjeru, sav usredotočen, i iznenada se gubi, luta, gleda nas u oči, rastvara usne u osmijeh, da, život to zna, kao što zna biti ljubazan, nježan i pošten, moguće je, već sam to viđao, iznenada postane osjetljiv na naše boli, na naše suze. Čuda se događaju onim subotama kojima to najmanje očekujemo.“

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s