Recenzija: OKOŠTALO SRCE, Colleen Hoover – o ljubavi, moru, zalascima i tuzi

„Nismo depresivni. Mi smo duboki. U tome je razlika.“

Rating: 4 out of 5.

Dopustit ću si toliko da vam kažem kako je ovo definitivno dobra godina. Zašto? Razlog je očit; ne samo da smo dobili prijevod Layle, već i njezinog noviteta Okoštalo srce koji je napisala 2020. godine.

Okoštalo srce, prekrasan ljubavni young adult roman o dvoje adolescenata koje je život prisilio da prerano sazriju i upoznaju njegovu surovost. Na ovom svijetu, među skoro 8 milijardi ljudi, susretnu se dvije usamljene, neshvaćene i slomljene duše koje pronalaze utjehu jedna u drugoj.

Beyah je naučila da u životu ništa ne dolazi bez naplate i da ako želiš preživjeti, moraš se isključivo osloniti na sebe. Ona je devetnaestogodišnjakinja koja je cijeli svoj život prepuštena samoj sebi. Otac je nju i njezinu majku napustio kada je bila dijete, no ipak se čuju par puta godišnje i izmijene koju riječi, koji trenutak – ali nedovoljno za stvaranje bliskog, toplog odnosa kojeg bi krasilo povjerenje. Majka je većinu vremena izvan sebe; sav novac, uključujući alimentaciju i sve ono što Beyah teškom mukom zaradi, odlazi na drogu. Često nije sposobna percipirati da uopće ima dijete, a kamoli voditi brigu.

Nakon napornog radnog dana, Beyah se vraća u trošnu mobilnu kućicu u kojoj živi s majkom. Otvara vrata i zatiče majku u naslonjaču; njezin pogled je prazan, predoziran i usmjeren na sliku Majke Terezije na suprotnom zidu. Igla je još zabodena u ruku koja beživotno visi preko ruba fotelje – samo još jedan dokaz da je njezina takozvana majka, mrtva. Kako bi situacija bila još gora, vlasnik njihovog dugogodišnjeg „doma“ priopći Beyah da se mora odmah iseliti zbog brojnih neplaćenih računa i stanarina.

Jedino što joj preostaje je kontaktirati oca i pitati ga može li ljeto provesti kod njega u Teksasu, ali u tom kratkom i čudnom razgovoru ne spominje smrt majke i činjenicu da je ostala bez krova nad glavom. Sa sobom nosi samo sliku Majke Terezije kao nekakav simbol i podsjetnik na prošli život, a njezin dosadašnji život stao je u mali ruksak.

Smrt majke, ljetovanje s ocem kojeg nije vidjela dugo vremena, maćehom i polusestrom – ne zvuči kao ljeto iz snova.

„Postoje dvije vrste lošeg. Ono loše koje proizlazi iz slabosti i ono loše koje proizlazi iz snage. Ti si donijela onu odluku zato što si bila snažna i trebala si preživjeti. Nisi donijela tu odluku jer si bila slaba.“

Unatoč njezinom planu da provede mirno ljeto, sakrivena od svijeta, upoznaje misterioznog dečka imena Samson. Njih dvoje se susretnu na trajektu – dok Samson fotoaparatom hvata zalazak sunca, primijeti Beyah kako gleda u zalazak kao da joj prvi, kao da nema sutra. Kada stignu u prekrasnu kuću iz snova, smještenu na pješčanoj plaži upoznaje maćehu i polusestru, a hoće li njezina priča biti similarna Pepeljugi, to je nešto što tek treba doznati.

Također upoznaje i dečka svoje polusestre, kao i njegovog najboljeg prijatelja… Samsona. Na prvu se čini kako nemaju nikakvih dodirnih točaka. Čini se kao da su udaljeni toliko svjetova da čak nisu ni u istoj galaksiji. Provodeći više vremena zajedno, razgovarajući, skidajući sloj po sloj, oboje shvaćaju da su puno sličniji nego što su mislili.

Nikad ne bih pomislila da netko tako imućan može imati tako usran život poput mojega, ali vidim to u načinu na koji me gleda. Sve u vezi s njim mi se odjednom čini  poznatim. Ima pravo. Slično smo, ali samo na najtužniji način.“

Njihov odnos više nije samo prijateljski, ali slože se da kada ljeto završi, kada oboje odu na faks, tada završava i njihov odnos. Dakle „sve ostaje u plićaku“.

„Možeš cijeli život napuniti lijepim stvarima, ali lijepe stvari ne ispunjavaju rupe u tvojoj duši“

„Što ispunjava rupe u duši?“

Samsonove oči klize po mome licu nekoliko sekundi. „Djelići tuđe duše.“

Beyah će na kraju ljeta otkriti tajnu koju je Samson čuvao cijelo ljeto, obećavši da će joj otkriti o čemu se radi onog dana kada si zauvijek kažu zbogom – no stvari ne ispadnu onako kako je Samson zamislio te je njihov rastanak pun boli. Hoće li njegova tajna ostaviti gorak okus ljeta ili će to biti nešto što će ih osnažiti i uvjeriti da su stvoreni jedno za drugo? Hoće li uspjeti prebroditi kušnju? Well… to ćete ipak morati pročitati sami.

„Beyah, otac mi je jednom rekao da je ljubav jako slična vodi. Može biti mirna. Bijesna. Prijeteća. Umirujuća. Voda može biti puno toga, ali čak i u svim tim oblicima, uvijek će biti voda. Ti si moja voda. Ako čitaš ovo, to znači da sam ispario. Ali to ne znači da i ti trebaš ispariti. Beyah, idi i poplavi cijeli prokleti svijet.“

Colleen Hoover je i ovog puta uspjela stvoriti autentične protagoniste koji grebu noktima i grizu zubima kako bi preživjeli ono što nazivamo život. Beyah i Samson, zasigurno nisu rođeni pod sretnom zvijezdom, ali stvari se mijenjaju kad sretnu jedan drugog.

Ova priča nosi snažnu poruku, ali moram priznati kako mi ljubavna priča između Samsona i Beyah nije zadala emocionalni udarac kako to inače biva s knjigama CoHo. Nakon otkrivene tajne, očekivala sam više emocija, više nečega ali taj dio me pomalo razočarao – unatoč činjenici da mi je početak njihove veze izazivao one slatke trnce i treperenje srca.

Voljela bih naglasiti koliko mi se sviđa odnos koji se razvio između Beyah i njezine polusestre. Od njezinog skepticizma i stavljanja etike na Saru, stvorilo se predivno prijateljstvo i sestrinstvo puno razumijevanja i podrške – sve ono što Beyah nikada nije imala u životu. Mislim da je u ovoj priči vrlo važan taj odnos unutar obitelji i da ga je Colleen Hoover vrlo dobro prikazala. Dotaknula se teške teme: roditelji i djeca. Kako to izgleda kada roditelj podbaci u svojoj ulozi – kako to utječe na razvoj života djeteta, ali isto tako kakve to posljedice ili „ožiljke“ ostavlja na roditelju.

Autorica često piše o likovi odrasle dobi, pa je bilo pravo osvježenje čitati o mladim likovima koji tek ulaze u odrasli svijet (mada, kreirala ih je s poprilično snažnim osobnostima, duše koje kao da su živjele više života). Kako opisati emocije koje izazivaju njezine knjige? Priča te slama, tužan si ali ti je lijepo izgubiti se u redovima njezine knjige. Koliko god zvuči paradoksalno, istinito je – barem kod mene.

Čitajući ovu knjigu, u glavi mi je zvonila pjesma Lane del Rey „Summertime Sadness“.

Zahvaljujući Zrinki Budak, imamo prijevod ove knjige u nakladi izdavača Naklada Neptun koji vjerno publiciraju knjige autorice Colleen Hoover. Od mene imate toplu preporuku i nadam se da ćete uživati u čitanju.

Do idućeg čitanja! 😊

Zapratite Libros legere na društvenim mrežama:

Recenzije ostalih knjiga autorice Colleen Hoover možete pročitati ako kliknete ovdje.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s