Razgovor s Ingrid Divković: Svi su moji novi počeci duboko ukorijenjeni u meni

Ovog puta ukazala mi se prilika za razgovor s autoricom Ingrid Divković; spisateljica koja iza sebe broji pet knjiga: J…ebe li vas ego?. Živi mi se, Knjiga za divlju ženu, Sanjari i borci te njezina nova zbirka poezije, publicirana krajem 2021. godine Stare duše ne stare.

Za početak, reci nam, tko je Ingrid Divković?

Ingrid je duša koja će oduvijek ostati žedna istine, snova, mora i ljubavi.

Magistrirala si hrvatski jezik, književnost i filozofiju. Jedan period si radila kao TV voditeljica i novinarka… kada i kako se pojavila želja za pisanjem?

Tako je. Dugi niz godina radila sam u medijima što me kao osobu jako izgradilo i naučilo kako funkcionira svijet na pozornici, no iza pozornice, u meni se još od davnih osnovnoškolskih dana vodio jedan mnogima neuhvatljivi svijet mašte, svijet duboke introspekcije, osobne pobune i naposljetku ogromne želje da svoje misli kada god to osjetim pretočim na papir, pa s određenom dozom ludosti i hrabrosti u nešto zrelijim godinama plasiram u svijet. Dakle, u meni je oduvijek čučala zanesena spisateljica koja je uporno i vrlo odvažno čekala svoj pravi trenutak.

Iskusili ste kako je to pisati roman, ali i poeziju. Je li vam draže ono što stane u nekoliko redaka ili više uživate pišući dugačke opise? Je li više vremena potrebno za napisati zbirku poezije ili roman?

Teško mi je ovako deklarativno izreći koji mi je žanr draži za pisanje, jer riječi su naposljetku riječi i ja ih osobno volim ispisivati tako da stanu tek u jedan stih ali i do nekoliko pasosa knjige, no iz posljednjeg iskustva mogu reći da je pisanje poezije po mnogočemu zahtjevnije jer u svojoj dubokoj prisutnosti, neizbježnoj subjektivnosti, pjesničkim slikama i naposljetku ritmu, ne ostavlja previše prostora za „popravljanje“ stvari. Ne znam varam li se ali imam osjećaj kao da roman već samom svojom formom izaziva (straho)poštovanje kod čitatelja, dok je poezija predodređena za osjećaj prepoznavanja i ljubavi koji se na prvi stih ili ne dogodi, ili srećom za autora – dogodi. 

S obzirom da sada iza sebe imate pet napisanih knjiga, zanima me, koji je najteži dio pisanja prema vašem mišljenju?

Po mom mišljenju najteže je postići samodisciplinu koja je nužna kada je u pitanju profesionalno a ne amatersko pisanje, no osim discipine svakako su tu i izazovi čestih kreativnih blokada, osobne sumnje i iracionalni strahovi koji „ubijaju“ inspiraciju, te vanjski utjecaji poput brige oko egzistencije, plasiranja knjige, njezin put do čitatelja i sl.

Pratim vas na društvenim mrežama, a imala sam i priliku pročitati vaše dvije knjige. Primijetila sam da volite pisati o samoaktualizaciji, o postizanju najbolje verzije sebe… koliko vam znanje iz filozofije pomaže u pisanom stvaralaštvu?

Još sam davnih dana, i to upravo na studiju filozofije načula misao kako svaki pisac zapravo čitav svoj život piše jednu knjigu (bez obzira koliko knjiga napiše i izda) i da je tema koju prožima kroz sve te knjige ona koja je njegov životni narativ, njegov smisao i svrha u jednome. Sudeći po toj misli, a poznavajući sebe, ja sam itekako na tome tragu jer su me oduvijek zanimale teme koje su usko vezane uz filozofiju, duhovnost, psihologiju, kako ti kažeš samoaktualizaciju, a uzori poput Hessea, Platona, Fromma, J. P. Sartrea, Junga, M. Heideggera, V. Woolf, Rumija i Simone de Beauvoir utkali su moj put ka stvaranju književnosti kakvu i sama rado čitam.

Može li afirmirani autor od pisanja živjeti u Hrvatskoj?

Iz svog iskustva mogu reći da mi je bilo potrebno par godina kako bih došla do točke da u potpunosti mogu živjeti od svog autorskog rada koji osim pisanja knjiga u mom slučaju uključuje i druge aktivnosti, ( a koje i dalje objedinjuju moj književni rad) a to je vođenje radionica kreativnog pisanja, copyywriting i storytelling koji se najbolje vidi na mojim društvenim profilima.

U novoj zbirci poezije napisali ste, citiram: “kako da se objasnim onima koji me gledaju, a vide samo tijelo”. Koliko je teško objasniti sebe, jednu staru dušu, ovom svijetu? Koliko često se osjećate neshvaćeno?

Volim reći da se više nikome ne objašnjavam i da sada samo jesam, a to koliko se osjećam neshvaćeno najbolje znaju moji najbliži koji mi i dan danas u dobroj namjeri znaju dobaciti da sam prava čudakinja.

Kada ste zadnji puta učinili nešto po prvi put?

Vjerujem da svako toliko činim stvari koje su za mene posve nove i koje me na neki svoj način guraju preko ruba mojih osobnih ograničenja, a to nužno ne znači da se tjeram isprobavati neke lude adrenalinske sportove, plivati sa morskim psima itd. Dapače, svi su moji novi počeci duboko ukorijenjeni u meni, a to znači da ih nerijetko čuvam od očiju znatiželjnog i ćudljivog svijeta.

U zbirci nam otkrivate da posao od vas zahtjeva ekstroverta, no kada se udaljite od očiju javnosti, postajete introvert. Kako uspijevate balansirati, “prebaciti se”?

Draga Hermina, rekla bih da tu nema nikakvog prebacivanja, stiskanja klika ili prešaltavanja, jednostavno postoje duše (a ja sam jedna od njih) koje su u svojoj biti ekstrovertirani introverti i kao takvima, prirodno nam je da se prilagodimo okolini u kojoj jesmo, noseći u sebi svoju pravu prirodu, te tražeći načine da se zaštitimo od svijeta koji je postao nasilno ekstrovertiran.

Koliko često se susrećete sa spisateljskom blokadom? Kako rješavate taj problem?

Spisateljske blokade su česta pojava, čak bih rekla da su i nužna stvar za svakoga pisca, no kada ih prihvatimo kao normalnu pojavu koja nam omogućuje da zastanemo na trenutak, da uzmemo novu dozu kisika i samo bivamo u tišini, one kao takve stvaraju novi prostor između nas i napisanog. Mišljenja sam da su praznine stvorene upravo zato, da se pune nama.

Znamo da pisanje može biti emocionalno iscrpljujuće. Rupi Kaur je jednom napisala kako nije sigurna liječi li ju pisanje ili uništava. Recite mi, crpi li vas pisanje ili vam puni baterije?

Hm, ne bih išla toliko daleko s zaključkom da je pisanje u stanju uništiti onoga koji piše, ali da je u stanju uništiti njegov kruti ego i potrebu da i dalje gradi zidove oko sebe, to da. I sama sam imala faze dubokog suočaanja s vlastitim nepremostivim zidovima predrasuda, nerelnih očekivanja i teškog suočavanja sa svijetom oko sebe, a to znači samo jedno, mi vlastitim mislima uništavamo sami sebe, ne čini to olovka koju držimo u ruci, ili tipkovnica nad kojom se lomimo. Danas, nakon više od osam godina profesionalnog pisanja mogu reći da mene moje pisanje na neki svoj čudan način oslobađa vlastitih okova, koliko god hodnici nakon izlaza iz dubokog umnog zatvora, na prvu bili mračni i hladni …

Za kraj, nekoliko brzih pitanja:

Kava ili čaj? I jedno i drugo.

Jutarnja ptica ili noćna sova? Noćna sovica definitivno.

Knjiga u rukama ili e-knjiga? Bez imalo razmišljanja, knjiga u rukama.

Koji bi bio veći gubitak: sposobnost čitanja ili sposobnost pisanja? Uf, teško pitanje. I jedno i drugo bi bilo jednako teško izgubiti.

Biste li radije uvijek govorili sve što vam je na umu ili biste radije zauvijek šutjeli? Da si me ovo pitanje pitala prije pet godina bez imalo zadrške bih ti rekla, da, uvijek bih govorila sve što mi je na umu, a vidiš danas bih ti odgovorila drugačije, radije bih zauvijek šutjela … i pisala.

Podijelite s nama nešto zanimljivo; sliku omiljenog mjesta, link drage pjesme, preporuka filma… bilo što!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s