Žena je dimenzija. Mjera za nemjerljivo. Žena je korijen svakom krilu koje je ikada letjelo. 

Zamislite sve one snažne, nevjerojatne priče o ženama koje su kroz svoje živote prolazile kao kroz grmove trnja, samo da bi se na izlasku uzdigle još jače nego što su u tu borbu krenule. Sve one osobe kojima ste se divili kad biste čuli koliko su toga postigle svojim vlastitim rukama. Vjerujem da svatko od vas poznaje barem jednu takvu ženu, bila to nečija majka, baka, sestra, prijateljica, suradnica ili susjeda. A sad zamislite da možete pročitati knjigu koja je objedinila sve te prekrasne priče o iznimnim ženama na koje se želite ugledati. 

Ta knjiga stvarno postoji i to je upravo djelo Nataše Jukić, Mi. Žene. Nataša je izdala svoju knjigu-projekt pod izdavačkom kućom Naklada Fragment i njezina je knjiga nešto sasvim drukčije i posebno. Skupivši istinite priče 100 iznimnih žena današnjeg vremena i objavila ih kao jedinstveno čitateljsko blago za svaku osobu kojoj je ponekad potrebna inspiracija, motivacija ili želja da samu sebe pogurne dalje u osobni uspjeh. Upravo kao što je sama autorica napisala na koricama knjige:

Ova knjiga potvrda je svakoj djevojci, ženi i baki da nikada i u ničemu nije sama. Sve je to neka od nas prodisala i preživjela. Knjiga koja poziva na toleranciju prema različitosti, ranjivosti i manjinama, koja podsjeća na vrijednost u svakoj od nas i u kojoj je svaka žena utvrda obitelji.

U moru stotine priča o različitim ženama iz različitih dijelova Hrvatske, mlađih, starijih, majki, baki, spisateljica, odgojiteljica, učiteljica, humanitarki i još mnogih drugih. Naravno da su sve žene spomenute u knjizi jednake te je svaka od njih posebna na svoj jedinstven način, no kad bih pisala o svakoj, ova bi recenzija bila kilometrima duga. Neke od poznatijih žena koje su ovdje spomenute su spisateljica Ingrid Divković, bookblogerica Alis Marić, glumica Ana Gruica, novinarka Josipa Pavičić Berardini… No i sve druge, svih 100 žena s nevjerojatnim životnim pričama, sve su one vrijedne spomena.

Nikad, ali baš nikad nisi na ovom svijetu sama u ničemu što te zadesilo. Sve je to već neka od nas preživjela, prodisala, u novu se sebe sastavila.

Ima među njima onih koje su se borile s teškim bolestima, a ipak cijeli život ostajale pozitivne. Ima majki koje su sve svoje u životu posvetile svojoj djeci, kako bi ona dobila najbolji život koji zaslužuju. Ima onih koje su odgajale same sebe, koje su se borile za svoje mjesto pod suncem, koje su tragale za ljubavlju, koje su proživljavale pakao. Sve su one među koricama ove zbirke.

Samo se ljudskost na kraju broji. Koliko si se puta naježila od ljepote svojih odluka. Od pobjeda nad strahovima, ledovima nakićena. Kad si se većim smislom ušuškala, tek dušom zaštićena. I plakala kao dijete. Jer si znala da i tada sebi, doma, putuješ.

Ne dirajte mi žene. Pustite ih graditi i rušiti jer one najbolje znaju kojim mostom žele prijeći… Pa makar ih i vodio nikuda.

Knjiga Nataše Jukić pomalo me podsjeća na dvije knjige iz naklade Znanje, a radi se o Pričama za laku noć za mlade buntovnice. Koncept knjiga je gotovo isti, jer sve na jednom mjestu imaju okupljene dojmljive priče o uspješnim ženama diljem svijeta. Jedina je razlika u tome što je Nataša posvetila ovu knjigu ženama iz Hrvatske i to ne samo onima koje su poznate široj publici, već baš svima koje imaju nešto svoje za ispričati.

Isto tako, između brojnih priča, na stranicama se pojavljuju i Natašine pjesme i poetske, emotivne, iskrene misli koje su jednostavno takve da ih se uvijek može iznova čitati. Dovoljno je samo uzeti knjigu s police, prelistati neku nasumičnu stranicu i pročitati jednu od pjesama kao mantru za naredni dan. Moram reći da se divim Nataši na ovoj ideji i još više na njezinoj uspješnoj realizaciji. Ovakva iskrena posveta ženama moguća je samo od strane jedne posebno emotivne i hrabre žene i svima bih preporučila da pročitaju ovu prekrasnu zbirku.

Oboji dane i bori se. Za sebe. Za snove kojima si ostala dužna. Za mjesto u kojem dišeš. Za svoja mora, za vjetrove koji ti još pripadaju dok te ima. Za one sličice u mašti koje nosiš iz djetinjstva kad si vjerovala da je divno željeti i tako lako gledati kako ti se želje ostvaruju. Kad je prirodno bilo željeti i željeno primiti. Raširi dušu, raširi ruke i pričekaj…

Mi. Žene. moguće je pronaći na stranici Naklade Fragment, ako kliknete ovdje. Knjiga ima 153 stranice, a izdana je u Splitu, 2019. godine.

Kad noću nebo zatamni i tek zvijezda sjaj ga učini vidljivim ljudskom oku… Kad utihnu djeca, partneri, sva buka ovog svijeta i čuješ samo sebe kako dišeš… Kad ostaneš s tišinom sama, bez publike i sudaca čijih se presuda najviše bojiš… Kad pogledaš u ogledalo i vidiš onu koju bi trebala voljeti najviše, a zaboraviš ponekad i kakve su joj boje oči… Kad nemaš od sebe gdje pobjeći, pitaš li se tada: Zašto si toliko toga još dugujem?

Do sljedećeg čitanja!