Na Valentinovo 2019. godine odlučila sam se na jedan poseban korak koji mi je možda značio gotovo jednako koliko i sami početak pisanja na ovom blogu. Zbirka od 20 pjesama (i popratnih 20-ak kratkih priča) koju sam posvetila jednoj meni vječno važnoj osobi, napisana je u ljeto 2018. godine i neko sam je vrijeme držala u tajnosti, samo za svoje oči i eventualno par mojih bliskih osoba, no nisam željela da tako ostane zauvijek. Činilo mi se potpuno prikladnim objaviti ljubavne pjesme na taj kultni dan zaljubljenih i stoga sad, punih godinu dana kasnije, u svijet puštam jedan kratki, mali nastavak. Zapravo nisam planirala nastaviti s pisanjem pjesama, sviđalo mi se što ih ima toliko koliko ih ima i sve ih na neki način slično volim, no određene stvari naglo su se počele mijenjati, neki su se snovi nenadano ostvarili i kreativnost je opet uzela maha. Na putovanju koje ću zauvijek pamtiti, uz obalu jednog prekrasnog jezera, u gradu u kojem caruje najsnažniji vjetar, nastala je 21. pjesma. Tko zna hoće li ona biti posljednja, no zasad ću reći da jest.
U sjećanje na najljepše dane, zbirku zaokružuje kratka pripovijest o plamenim tornjevima… I nekim sasvim dalekim ljudima.
XXI. Plameni tornjevi Svjetleći točak vrti se i okreće U polusnu misli prelaze kontinente Zagrljaji Više nikad nisu Što bi nekad bili Ugasle svjećice grada Kucaju u ritmu Najslađeg razočarenja Najmilijeg ostvarenja Kad se plameni tornjevi otrgnu I kad vatra sukne do nebesa Oganj ognju U zemlji žara Jedna čaša Do pola puna vina Od pola prazna ljubavi Razbit će se s pjesmom
Sretno vam Valentinovo, ekipa 🙂
Do sljedećeg čitanja!
Libros legere 
Hvala također. Pjesma je lijepa. Nek živi ljubav vječno
LikeLike