“Moraš se privići na malo tuge u životu. Nećeš znati što je prava sreća, ako je ne budeš imao s čime usporediti” – Paulo Coelho.
Sreća. Apstraktan pojam koji za svaku osobu ima drugačiju definiciju. Ne postoji univerzalni recept za sreću. Valjda je to jedan od razloga zašto je toliko dragocjena – individualna je i potrebno ju je pronaći, otkriti. Shvatila sam da je pretežno odraslima teško biti i ostati sretan. Djeca svijet gledaju na jednostavan način i često, vrlo malo im je potrebno da budu sretna. Nisam pobornik da svi mi, bili mali ili veliki, u svakom trenutku moramo biti sretni – to je neizvedivo. Potrebno nam je i malo tuge u životu, baš kao što Coelho kaže. No, problem je kada se u životu pomirimo da nismo sretni jer, “takav je život”. A razlog tog pomirenja i prihvaćanja, često seže do djetinjstva. U mojem najdražem filmu kažu: kad odrasteš, tvoje srce umre. I to je tako tužno, ali i često istinito. No, što ako tvoje srce počinje umirati još dok si dijete? Ili barem imaš takav osjećaj? Neopisivo je važno da djeca budu sretna jer imat će dovoljno vremena upoznati svijet koji će ih uvjeriti u suprotno.
Sjećam se jedno trenutka koji je postao core memory, odnosno sjećanje koje je uvelike doprinijelo oblikovanju mene kao osobe.
Operacije su za mene bile poput rođendana; događaj koji se ponavlja jednom godišnje i tako od moje treće godine života pa sve do osamnaeste. Svako ponovno buđenje nakon operacije, u jednu ruku bilo je poput rođenja pa valjda usporedba s rođendanom odgovara više nego što bih htjela.
Bio je dan operacije, a ja nisam imala više od 12 godina. Injekcija koju su mi dali za opuštanje, počela je djelovati. Trebala je stišati glasove u mojoj glavi, ali oni su i dalje bili prisutni. Znala sam da ću kroz par minuta osjećati sve i ništa. Ostala sam sama u sobi, čekajući odlazak. Gledala sam kroz prozor i sve što sam htjela je udahnuti malo zraka. Trebao mi je zrak. Na škripavom krevetu, vozili su me prema operacijskoj sali. Uvijek isti osjećaj – hladnoća i usamljenost. Znala sam da kad ovaj dan prođe, biti ću okružena ljudima koji me vole. Ali sada… sada sam bila sama.
Velika vrata su se otvorila. Ako počnem sada brojati, kada dođem do broja deset, iznad mene će biti dio stropa koji ima veliku rupu unutar koje se nalaze kablovi. Suviše dobro sam poznavala ove hodnike. Ušli smo u čekaonicu. Barem sam ju ja tako zvala jer se u njoj nalaze dvije vrste ljudi – oni koji čekaju svoj red za operaciju i oni koji su bili dovoljno sretni da sve prođe u redu pa čekaju odlazak na odjel. No, svi smo nešto čekali.
Zelena. Zidovi, pod, pokrivači, maske, odjela… utapala sam se u toj boji. Teški i zagušljivi miris dezinfekijskih sredstava punio mi je nosnice i dizao želudac. Ponovno sam pomislila kako bi voljela udahnuti malo zraka. Sve je bilo tako sterilno.
Imena i prezimena nisu bila bitna jer tamo smo svi bili broj. Lijevo i desno od mene, nalazili su se ljudi. Neki su čekali u tišini, a neki su vrištali od bolova. Ja sam čekala brojeći kvadrate na stropu; još uvijek pamtim da ih je 119. Prebrojala sam ih previše puta. To mi je sačuvalo razum. Osoblje je postalo imuno na vriskove. Iako ja nikada nisam postala imuna, nikada im to nisam zamjerala. Valjda je to bio njihov način da sačuvaju svoj razum.
Prišla mi je sestra s kolicima na kojima su se nalazile epruvete, igle i razne druge stvarčice koje će staviti na mene. Komunikacija je uvijek bila minimalna i samo ono što je nužno. Nije bilo previše vremena, a često niti potrebe za tješenjem i empatijom. Pretežno bi domet bio: pripremamo te za operaciju, sala je spremna. Ovo će malo boljeti. Nisu imali pojma da jako dobro znam koliko će to boljeti i da se sve to već odavno nalazi unutar mojeg kapaciteta. Spremna sam na puno boli.
Šutke sam promatrala sve što radi. Ponekad bi ih pogledala u oči jer to je jedino što je bilo vidljivo; čisto kako bih se podsjetila da su i oni ljudi. Medicinska sestra je sjela pored mene dok me pripremala. Neočekivano je započela razgovor. Pitala me kako se zovem. Tihim glasom sam odgovorila “Hermina“. Od injekcije sam teško pričala i činilo mi se kao da razvlačim riječi. Usta su mi bila suha i htjela sam popiti malo vode. Nastavila sam promatrati kako pronalazi malu braunilu za malu ruku. Pitala me koliko imam godina i u koju školu idem. Bilo je lijepo odgovarati na pitanja koja nisu vezana za moju bolest. S dva prsta tapkala mi je ruku, tražeći venu koja će moći izdržati braunilu. Našaliila se i rekla kako sam siromašna s venama, a ja sam joj se osmjehnula iako sam znala da će me idućih 15 minuta napikavati. To je uvijek bilo neizbježno mučenje za njih i mene. S toga, pokušala sam se isključiti. Htjela sam nastaviti brojati kvadrate, ali ovog puta nešto je bilo drugačije.
Počela sam razmišljati koliko mi je sve ovo poznato. Kako je svaki put sve isto kao i uvijek, a istovremeno je sve kao nikad prije. Razmišljala sam o zraku koji mi je trebao i vodi koju ne mogu popiti. Htjela sam biti negdje drugdje. Htjela sam biti u svojem dvorištu s psom. Pomislila sam kako bi bilo lijepo da sada hodam prema školi, ipak je negdje oko osam sati ujutro. Željela sam ležati u svojem krevetu i gledati jutarnje crtiće. Cijeli svoj život osjećam se kao eksperiment – idemo probati pa ćemo vidjeti. Sve je to komplicirano. Pomislila sam kako želim biti jednostavna. Neopisivno želim jednostavnost u svom životu.
Dosta je isprobavanja, rezanja, oporavljanja, bolova, lijekova… Dosta je brige oko buđenja, hodanja, disanja… želim svakodnevne, dječje probleme. Osjećala sam suze u očima.
Ruka me zapekla, opet je vena puknula.
Umorila sam se. Dijete ne bi trebalo biti ovoliko umorno od života. Razmišljala sam o prijašnjim godinama i svemu što sam prošla. Bila sam toliko dobra u preživljavanju. Ali življenje? To mi se uvijek istovremeno činilo tako dalekim i tako “za dlaku”. Preživljavam kako bi jednog dana mogla živjeti – kad god nastupi taj dan. Mala rijeka suza močila mi je obraze.
No, preživljavam kako bi jednog dana mogla živjeti. Osjećala sam kako mi je lice mokro od suza. Nije bilo tona, niti izražaja. Samo mala rijeka suza.
Pitala sam se koliko sam kvadrata izbrojala? Možda bih trebala ispočetka. Ovako i onako se sestra prebacivala na drugu ruku s čuđenjem kako ne može pronaći venu. Osjetila sam njezin pogled koji je brzo spustila. Tapkala mi je zapešće, a ja sam pomislila kvragu, ovdje najviše boli. Dok je otvarala iglu, započela je razgovor koji mi se zauvijek urezao u pamćenje.
“Boli li te?”
“Ne.”
“Je li te strah?”
“Ne.”
Pomislila sam kako bi me trebalo boljeti i trebalo bi me biti strah. Onda sam osjetila kako mi suze još više kapaju i nešto me gušilo. Neke su mi riječi stajale u grlu.
“Zašto onda plačeš?” upitala me
“Zato jer sam jako, jako nesretna” odgovorila sam. Kada nešto držiš u sebi i ne izgovaraš, lako se uvjeriš da to možda nije istina. Sada više nije bilo povratka. Moja izjava je ostala visjeti u zraku, ali što zapravo odgovoriti na to? Sestra mi je na kratko stisnula ruku, valjda u znak podrške, a onda je nastavila dalje s poslom.
Uskoro su me prebacili na hladni uski krevet i otpeljali u salu. A onda sam opet trebala brojati. Deset, devet, osa…
Više nisam dijete. Sada sam djevojka od dvadeset i sedam godina. Lijepa brojka za nekoga tko nije trebao doživjeti ni svoju petu godinu života. Sada kao odrasla osoba, često se moram podsjećati na važnost sreće. Ova priča objašnjava zašto se, često bez otpora, prilagođavam situacijama u kojima sam nesretna. I to za mene predstavlja opasnost jer nakon nekog vremena, ne vidim problem u tome da nisam sretna. Kada od rane dobi naučiš funkcionirati s osjećajem da si nesretan, u odrasloj dobi to se vrlo lako pretvori u tvoju komfornu zonu.
Uvijek svoje vlastito iskustvo koristim kao slikovitiji prikaz onoga što vam zapravo želim poručiti. Važno je biti svjestan da je sreća bitna i da zaslužujemo s vremena na vrijeme naći se na vrhu naše prioritetne liste. Veliki broj ljudi nosi se s raznim traumama koje su doživjeli još u djetinjstvu i to ih je djelomično oblikovalo. Naši obrasci ponašanja na određene događaje u odrasloj dobi, uvelike su pod utjecajem traume te načina na koji smo se nosili s time i kako smo reagirali. Zato je od krucijalne važnosti spoznati taj problem i raditi na njemu.
Put do sreće ne sastoji se isključivo od odluka zbog kojih se osjećamo dobro – nekad moramo donijeti teške i bolne odluke koje nam naizgled slamaju srce. Ali to je u redu. Ako je srce slomljeno, zarast će – vjerujte mi. Ono neće biti isto, ali ni ne treba. Ako srce umre… to je prava tragedija.
Čuvajte svoje srce.
Libros legere 